Divni novi svijet interneta (Kavez bez rešetki)

     Pod pojmom kavez podrazumijevamo, naravno, nešto što je hladno, obavijeno rešetkama, u čemu se nalazimo zbog kazne ili počinjenih loših djela… No, što je s današnjim suvremenim kavezom kojega smo svjesno nesvjesni, kojemu sami dajemo naše vrijeme, dopuštamo mu da nam ga bezobrazno krade? Što je s kavezom 21. stoljeća, s internetom?      Vjerojatno nismo svjesni da je internet, čiji je osnivač, vjerojatno imajući dobre namjere, upleo prste u svaki dio našeg života, i sve bi to bilo bolje, bezazlenije, da ga mi nismo zlorabili. Koliko puta čujemo: Ta se našla s onim preko Fejsa, on ju je oteo, traga se… i još mnogo sličnih ružnih stvari? Dakako, nije internet kriv, nisu ni društvene mreže krive. Sami smo krivi. Zašto smo došli do razine da čovjek čovjeku nanosi zlo? Jesmo li sve to morali pokvariti?  Vjerujem da internet ima i dobrih strana: čuti se s majkom koja je daleko od tebe, čuti se s dečkom, rodbinom… S bilo kim koga, naravno, znaš… odmoriti mozak nakon teškoga dana slušajući glazbu, pogledati film, seriju, "skajpati" s bratićem iz Njemačke, potražiti neke važne informacije…  Nažalost, internet je, kao i sam svijet, tajanstven i rijetko kad se trudimo upoznati ga, rijetko kad se pridržavamo njegovih pravila ili smo, možda, zaboravili smisao istog. Gotovo nikad ne poštujemo ni ovozemaljska ljudska pravila, zašto bismo onda virtualna?  Vrijeme je takvo, nažalost, da je čovjek čovjeku neprijatelj. Teško je naći pravog prijatelja, a sav teret svoje životne torbe nosiš sam. Nestaju vrijednosti koje su nam pokušali usaditi još kad smo bili djeca, nema ravnopravnosti, istina se čudno tumači, a osuđivanje je neminovno. 

Vrijeme je, za nas pojedince, krivo. Za nas sanjare, nas koji i dalje vjerujemo. Što ako ništa ne postoji? Ako smo i mi virtualni? Ako internet upravlja nama, a ne mi njime? Zbog interneta, zbog virtualne stvarnosti, stvara se jaz. Gomila hladnoće. Tužno je koliko smo se otuđili, možda više ni ne vidimo smisao. Žalosti me kako moji vršnjaci "tule" u mobitel, kako ne vide zalazak sunca, pticu u letu, ne grle iskreno, površno osuđuju, kako im je važna marka mobitela, marka tenisica… Hoćemo li izmisliti i marku mozga?  Odmičemo se od topline koja nas je stvorila, topline bližnjih, odlazimo u virtualnu toplinu, samo virtualnu.     Znate, možda tako mora biti. Možda je površnost odlika današnjeg čovjeka 21. stoljeća. Možda… Tko zna?  Možda bismo trebali biti hladni, možda sam ja suvišan sanjar u ovom bunilu života. Možda si i ti? 

Javi mi se na Fejsu.

Pobjednica književnog natječaja KK Pero: Iva Radošević