Nositi ranu

Nositi ranu na duši živjeti s njom to teret je. Kao kamenčić u cipeli koji u početku tek malo žulja, a s vremenom postaje sve bolnije i bolnije podnosi ga. S vremenom može čak deformirati izgled stopala, kao što rana na duši izobličuje srce osobe koja je nosi.

Nositi ranu na duši je kao imati omču oko vrata koju kakav bezimeni krvnik često zateže. Ima dana kad osoba predah nađe od te svoje rane kad se ona sasuši, pa naizgled i zacijeli, ali onda dođe zlo, krvnik zategne svoju omču i biće se sjeti da je ranjeno i da mu je duša bolna.

Zamutiti rasud može ta ranjena duša, izgubiti se čak u mutnim sjećanjima na vrijeme kad joj je rana zadana.

Nositi ranu na duši teret je odavna i mnoge generacije ga nose, jedna na drugu taj teret bez milosti slijeva, kao naslijeđe ga ostavlja.

Čudna je to rana, što cijeli život cijeli, ali nikad zapravo ne zacijeli.

Nositi ranu©2019BarbaraMišković