Noćne sjene

Noć je već davno obukla tamni plašt,

Utihnule su ulice,

Grane u parkovima navukle spavaćice.

Tišina lagano pucketa uz ognjište.

Tama se uvlači kroz zavjese stana.

Tuga se pokušava uvući u kosu,

Dotiče usne, oči, drhti u česticama nutrina.

Osjećam je u tamnim sjenama,

U jecaju tišine.

Osjećam je u tmastim oblacima,

U nekom sjećanju, davno utihnulom,

Nedodirnom, tako dalekom,

a tako bolnom.

O koliko te još u meni ima,

Koliko si u mojim sjenama, u mojim tugama,

Jeza i istovremeni drhtaj dragosti u grudima,

Osmijeh i bol u nutrini.

Pitam se, hoće li ikada prestati boljeti tišina,

Hoće li se sjene redovito uvlačiti

U svaki suton, u svaki kutak sna,

Zar neće ponovo doći svitanja?

Zar vrijeme ne blaži rane,

Zar zauvijek će istom žestinom boljeti prekinut naš san?

Juliana Plenča