SINJSKI ROMEO I JULIJA(legenda o ljubavi Vere Tripalo i Marka Buljana)

Čovjek bi pomislio da sam imala sve.

Bogata obitelj iz koje potječem, roditelji veleposjednici, ugled koji smo uživali samim prezimenom Tripalo… Bila sam itekako svjesna da je kod drugih sve navedeno izazivalo zavist, strahopoštovanje, naklonost, dodvoravanje. Obasipali su me pogledima punih divljenja, obraćali mi se kao nekom uzvišenom biću, potpuno nesvjesni da mi sve to izaziva čvor u želucu, grč u koracima, nesigurnost u ophođenju. Očekivanja su me sputavala. Svoje snove nisam imala, samo sam ih rođenjem naslijedila. Život je bio zadatak koji je trebalo riješiti samo u svrhu opravdavanja tih divljenja. Ja sam samo htjela slobodu. Ipak, jedino nju nisam mogla imati.

Ipak, dala sam je naslutiti, utjelovljenu u njemu. Bila mi je nadohvat ruke, nudeći mi se u svakom susretu s njim. Gledala me u oči, izvirujući zamamno iz njegovoga pogleda. Izazivala me, igrajući se našim mladim, ustreptalim srcima. Ah, kako proturječno! Vidjeti slobodu tamo gdje znaš da ne smiješ kročiti. Prepoznati je u nekom koga ne smiješ poznavati. Osluškivati je u neizgovorenim riječima zabranjenih šaputanja. On je bio sve to. Bio je sloboda. Bio mi je zabranjen.

Kad sam već dopustila da se ti osjećaji razbuktaju u meni (jesam li imala drugog izbora?), postali su toliko glasni i raspjevani, da su ih čuli svi oko mene. Samo, za neke su stvorili nesnosnu buku. Ono što je meni bila pjesma, mojim roditeljima je bila sirena za uzbunu. Ono što mi je bila toplina oko srca, njihova je stezalo i gušilo. Natruha sretne budućnosti za mene, smrtna presuda za njih.

Marko, taj skroman momak, u svojoj jednostavnosti i čistoći duše, izazvao je toliko straha, panike i očaja u mojoj obitelji. Iz trgovačke obitelji, nije se uklapao u raskoš i sjaj takve, za mene oslikane budućnosti. Kao da ga se išta pitalo. Kao da se mene išta pitalo. Trebalo je odlučnim zamahom mača netrpeljivosti pokidati prve stidljive niti između nas, probosti nevin zametak ljubavi u našim utrobama. Naprosto zato jer Marko nije za mene. Marko je Buljan. Buljani su trgovci.

U isplaniranom i kontroliranom svijetu moje obitelji, trebalo je riješiti složenu situaciju na vrlo jednostavan način. Spakirati obilje i raskoš mog života u par kovčega i otići u Švicarsku. Poslali su me tamo, vjerujući da će švicarsko sunce nadjačati sjaj Markovih očiju, da će alpski zrak rashladiti uzavrele mladenačke grudi. Naposljetku, svaka se bolest najbrže liječi na svježem planinskom zraku. A rana po kojoj se ne dira, vremenom zacijeli.

Što mi je preostalo – nego poslušati? Ta i odgojena sam tako da ne preispitujem odluke, da ne analiziram pravila. Život je zadatak. Pravila upućuju na rješenje. Pravila olakšavaju.

Poslali su i sluge na taj za mene jednosmjerni put, da bi njihov izvještaj o mom sretnom dolasku na odredište zaokružio to nesretno poglavlje. Poglavlje koje se možda nije dalo izbrisati, ali barem se moglo ušutkati.

No, Markovo jednostavno srce je također pronašlo jednostavno rješenje.

Svjetlost njegove duše rasvijetlila mu je put do mene. Do Švicarske. Snaga njegove ljubavi nije ustuknula pred autoritetom mog prezimena i njegovih nositelja. Nepokolebljiva mladenačka hrabrost razmaknula je sve prepreke.

Čekao me tamo.

Čekao bi me bilo gdje.

Što su granice za njegovu bezgraničnu strast?

Što je put prema meni za njegove odlučne muške korake?

Što je moje prezime, kad će ga svojim prekriti?

Što je put u Švicarsku, kad će ga taj put dovesti do vječnog zavjeta sa mnom?

Ta je ljubav zaživjela, živjela i preživjela. Znam da nisu sve ljubavi takve sreće. Znam da nisu sve ljubavi našle dom. Neke su od njih vječno prešućene, u grudima stisnute, pravilima okovane, zakonom zabranjene.

No postojale su. I još postoje.

KATARINA VRCA