Sivilo života

U sivilu života plaštom obavijena,

ponekad tužna, ponekad kao sjena,

prolazim nečujno kao da me nema,

a onda se probudim naglo i 

krenem brzinom vjetra sve dok me ponovno ne uspori sjeta,

i tako dan za danom padam i ustajem;

ne znam do kada, ali još trajem,

valjda je to neki ispit života,

možda za neka bolja vremena,

koja će biti spomena vrijedna...

Ljubica Katić