Bilogorska čarolija

„Ako hoćemo nekom čovjeku biti dobri, najprije moramo imati za njega vremena, moramo mu darovati nešto od svoga dragocjenog vremena“  H. Schurman Kako nam je dobro, kako milo, kako vrijedno i korisno naša Romana darovala svoje mladenačko vrijeme! Na bijelom papiru pišu sitna slova naslova „Bilogorska čarolija: Prinčeva staza“. Već u naslovu šapuće, mami i poučava i nas starije što smo u životnoj jurnjavi propustili, zanemarili i čak možda i odbacili. Svojom mladenačkom snagom progovara o nama, o sebi i svemu oko sebe. Divno je listati ove začudne stranice, stranice na kojima bajkovito oživljavaju drevna bilogorska mitološka bića danje, ali i neka nova čarobna bića  s kojima nas Romana upoznaje. Uz već od davnina poznata brojna bilogorska danja: Glođan, vile, coprnice, mladi mjesec i Mrak – Mrakači, upoznajemo nešto novo i neviđeno. Tu su: Mačak Mici, Zrcalko, Duga i vitezovi Duge i njihovi konji – zvijezde, Paučica, Biljkos Uzvišeni, Otac i Princ Glođan, Igra, Vile Pasjeg zuba i Trojačke ruže – Božura, ... Bajku čitam iznova pa još jednom, još... Čini mi se kako u tim začudnim bićima prepoznajem neke ljude i događaje iz stvarnog, sadašnjeg vremena. Divota jedna! Prava čarolija sitnih slova, sitnih slova koja nisu žalovita, slova koja bude nadu i zanos! Bajkovito kazivanje mami na čitanje u dahu, dokazuje skoro potpuno zaboravljenu vrijednost izravnog prenošenja i pričanja bajki djeci, budi naša sjećanja i nenametljivo ukazuje na propuste nas odraslih. Iz sadržaja jasno izranja jasan zeleni pjev i iskre vjetra u proljetnom podnevu – pjev mladosti i radosti bivanja i postojanja u našoj Bilogori i Velikom Trojstvu. Jasno se milo nižu brojalice, zagonetke i šale lijepog djetinjstva, a Svijetle pruge i Krijesnice upozoravaju kako valja razlikovati Dobro od Zla i kako Zlo i Zli nemaju konačnu riječ. Mi smo djeca Svjetla!  Prave se vrijednosti i ispravni pogledi na svijet upijaju u djetinjstvu, u roditeljskom domu, uz bake i djedove, u školi, u igri djece na stazama i prugama, u svjetlu krijesnica, u sanjarenju i vjerovanju, kako nemoguće može postati moguće. Ova je knjiga odraz, uvjeravam Vas dragi čitatelji, čistog obiteljskog zrcala i ljekovitosti naše gore Bilogore – Svete Gore.  Nikako ne smijemo zaboraviti zapjevati i zaigrati naša bilgorska kola, a osobito naš Taraban – Bilogore cvijeće. Ona ne smiju biti i postati samo igra Vila Bilogorki, jer nas ona povezuju s našim starima, s onima koji su tu živjeli i radili prije nas. Mi nismo prvi ni posljednji, mi imamo djecu, svoje izdanke, izdanke koji će niknuti iz starog korijena. Zagledajmo se u njihove oči i osjetit ćemo svu ovozemaljsku ljepotu i vrijednost i shvatiti kako je u ljudskom životu najljepše imati djecu! Gordana Marta Matunci