Kad te ne odvode ceste straha

Kad me odvode ceste straha

od njenih grudi, moga grada

te rajske ruke njene

sinu poput munje iznenada

kao krvnik moga pada,

ona zarine bodež u srce mraka

kao pastir svoja dragocjena stada

ona me brani, strahom vlada

O, ta žena vadi me iz groba

i sanja da sam sloboda zarobljenog svijeta

I znam, dobro znam da joj nije lako

voljeti tamu moga svjetla

Ali kao da sam rascvjetala grana njezinoga stabla,

ona me voli raspjevana

Kad me odvode ceste straha

ta žena iznenada lomi kosti

tog vlaka hitrih sjena

tog bezdana što me nosi u zagrljaj tuge

Ta žena podnosi više no i jedna druga

Djevice Marijo, blagoslovljena neka joj bude

na mene polegnuta ruka

Luka Tomić