Karikatura ili nešto drugo

Imaju li oni koji nas vode,

koji nas uče i život nam kroje,

istinsku sliku o nama dolje?

Vide li oni opustošeno polje?

Slika to karikatura bi bila.

Iz crnog u crno boja bi se slila.

Šarenog se ne bi vidjelo nigdje, 

crno, suze raje pokazuju svagdje.

Nebitno je, kažu, na svijetu tom.

Takvu istinu šire poslušnim pukom.

Takvi savjeti ne tiču se uvijek svih,

a najmanje onih koji žive od njih.

Na otoku, kažu, kamen gorjeti može.

Kako pobjeći iz nametnute kože?

Poštenje traže kroz zakonske rupe.

Moralnost ostaje samo za tupe.

Ovce idu pastirima svojim,

a oni kao da se natječu biti što gorim.

Materijalno uzimaju za ciljeve više.

Šutnjom se daruje, a jedva se diše.

Karikatura oslikava potpuno vjerno

kako poslušno prihvaćamo u duši crno.

Životna okolina crnilo je duše

tek pitanje ostaje što je tamno više.

Ne jedna suza, već čaša vode, koja prelila bi sliku

drugačiji bi oblik dala svakom liku.

Crnilo karikature voda bi razrijedila

i ona bi malom čovjeku mnogo više vrijedila.

Tad više ne bi kamen gorio pa palio ljude.

Na ratišta bi odlazili prvi, koji nama sude.

Bez takvih stvorio bi se zemaljski raj,

a lažima i demagogiji došao bi kraj.

Imalo bi smisla, živjeti po svom.

Radovati se životu takvom.

Kraj moćnih bez pokrića i proroka lažnih

ostala bi većina dobrih, drugima i sebi važnih.

Branko Pratengrazer