Molim te

Idi od mene, ne urlaj jezikom zmaja. Ne ljuti se što bježim i ne znam gdje bih stala.

U mislima i grudima dajem ti dom, al' strah prošlosti ubija k'o grom. Ti bi htio u meni neman ubiti, znam, htio bi da mogu ponovo ljubiti.

Ne ljutim se na tebe, koplja i strijele buše grane zelene. Vrijeme čini svoje, grana po grana se suši, ističu iz njih zadnje kapi na duši.

Ti bi htio da grana ponovo zazeleni, da dade plod do jeseni. Nisam glumica ni igračica ruleta, ni stroj za ljubav voditi.

Želim biti čista od grijeha varalice i lopova noći jedne sanjalice. Ne dam i ne mogu dopustiti da se topiš u kotlu poraza i da postanem tvoja zaraza.

Zato spali sve riječi što si rek'o; baci ih u rijeku duboko, vini se visoko! Gledaj na me kao na dio grada, jer ja sam robinja – svoga jada.

autor Katica Protić Dubrovnik