Odlazeći ostajem

Odlazim, kao što odlazi rijeka prepolovljena branom

Odlazim iz grada tvojih očiju nekom previše hladnom

stranom

da bih bila ona ispravna

Pustoš u meni je najdalji odlazak do sada,

a ti blizinu našu nosiš oko srca

kao ukras mrtvila koje nas obuzima dok se gledamo

Mjesto uz tebe je prazno,

a ti si previše uznemirena da me potražiš u snovima

i vratiš me gdje te osjećam kao svoju utjehu

Ne mogu te pogledati u oči

jer bih dušu tvoju ugledao i ne bih mogao poći negdje

s ove ceste na kojoj stojim da odem

Ne otkrivam tvoj prazan zagrljaj svijetu

podnijet ću da sam taj koji nečije srce bode

Srećo, poput proljetnog dana si

uvučena u svaku radost i svaki život

i ja odlazim da se miris tvoj ne pomiješa s dimom

Odlazim s gorkom mučninom

znajući da ljubav svoju ostavljam mjestima

koja će ti pronaći na mene zaborav

Odlazim beznadan da bi ti mogla zavrištati moje ime

iz petnih žila, i tako odsvirati pokidanu žicu

srca moga, koja bi me vratila

Skrivaš li se podno oka

gdje pogled utječe u noć zgusnutu sljepilom

pa je sva beznadnost maglovito, bezazleno gnijezdo

što dodir vjetra čeka, a ne moju propast?

Volio bih ne otići i biti igračka među tvojim prstima

sve tvoje neuspjehe volio bih u osmijeh pretvoriti

volio bih da pronađeš uzvisinu na mojim prsima

s koje nema boljega pogleda na trajno srce,

da se tu ugledaš kao izvor s kojeg ljepota uzima lice

za neopisivu ljubav

Volio bih tvome smjeru okrenuti dlanove i ne otići

prostrijeti žuljeve kao tragove da sam pokušao vrijeme

zaustaviti u trenutcima našeg susreta

Odlazim ne znajući je li hrabrost ostati ili otići;

zastajkujem napinjući uho, grešku tražim da se javi

i moj odlazak zauvijek odjavi,

ali tišina opominje moju slobodu i moram birati

srce ili sebe izdati

Luka Tomić