Oduzmi me, ali voli

Oduzmi mi zjenice, zapali vjeđe

još ću iz tvoje kose nesmetano

pobrati cijelo sunce što se po nebu vere

Ali oduzmi mi sjećanje

i odmah ću pokleknuti u mraku

kao da ne znam za tebe dok mi podaješ lice

bliže no obično

Vidiš nije mi svejedno što uzimaš

uzmi riječ baš svaku,

ali nemoj naviku da se za me brineš

to je voda potrebna mojim stanicama da žive

Tvoje lice svaki dan u srcu poljubiti stignem,

ali ako me poput tunela zazidaš s obje strane

što ću ljubiti gdje bol i mrak samo postoje

ne ostavljaj me sjeni u kojoj nevjerna je ona sveta priča

da samo ljubav ima smisla

Zbog tebe vjerujem da svijet još ima dobru volju

jer njegova je sreća svaka ulica kojom ti hodaš

Za sjaj svojih usana uzmi dušu moju

uzmi me kao dar koji si htjela

tren nakon što si ga otvorila i vidjela

Oduzmi srca moga glas

dozivat ću te svakom pticom u blizini

koja je stigla zarinuti kljun u kruh moga stiha

Oduzmi mi vodu koju pijem

žedan biti neću

Ti si voda na mojim usnama pitka

Oduzmi mi sve što vrijedi ne napasti

ako na meni poželiš okušati oštrinu svoje osvete

za ono povrijeđeno dijete

koje sam upoznao u susretu s tobom

Neću ti lijepo pričati o sebi, vjerujem da

me tvoje srce zna, tvoje me srce osjeti

Dijelili smo vagon na putovanju kroz snove

gdje su satima oči tvoje vesele upijale moje boje

Uspjeli smo tada prekriti riječi straha

riječi koje nisu tvoje, ni moje

Luka Tomić