Petrolejka i lampaši

Tko još želi slušat danas

kakav je život bio nama,

kada svjetlom  petrolejke

razbijala se gusta tama.

Na tavanu kuće trošne,

među starom kramom,

pronađoh malu, prašnu

pokrivenu suhom slamom.

Radost, tjeskoba, a i ponos,

u meni zbog nje se budi.

Za raskoši nismo znali,

al' bili smo veći ljudi.

Njezino svjetlo blago, nježno,

okružilo nas i toplinom.

Okupljeni uz nju, jednu,

zračili smo optimizmom.

Čitalo se na tom svjetlu;

knjige, pjesme i romani.

Za bolji život našeg sutra

ljubavlju smo pripremani.

Reflektori svuda svijetle.

Odsjaj bliješti na sve strane.

Promijenilo se mnogo toga,

no u duši liječim rane.

Ima l' smisla pričati o tom'

da smo sretni bili više?

Čovjek, tad je bio čovjek.

Za tim danas se uzdiše.

Plačem li to sjetno sada

za vremenom nekim starim?

Nije me ono pregazilo,

no za takvim svjetlom žalim.

Kad reflektori se počnu gasit,

na pozornicu past' će tama.

Petrolejka, lampaš, svijeća,

tad dovoljni bit će nama.   

Branko Pratengrazer