Za sve su kriva proljeća

O, nebesa, ne dolazim k sebi... Kako je proljeće cvalo na kiši i fontana žuborila, Kako su maćuhice pod prozorom dizale orošene trepavice iznad plavih i ljubičastih očiju i smijeh...

Ispunio bi zvonki smijeh dvorište kuće usred visokih borova i smrča Rasle smo... Pisale latinske poslovice i teške zadatke Sve je prštalo od ljepote, mladosti i sunca Puno svjetlosti u vrtu i prozori s lelujavom bijelom zavjesom Glasovi... glasovi... i smijeh Rasle smo... Iznad vrhova visokih borova lebdjeli su naši djetinji snovi, Parče neba Tirkizno plavog neba bilo je samo naše I kad je nedostižno... naše nebo! Nikad više tog proljeća sedamdesetih Ni romora kiše Nikada više... O, nebesa! Za sve su kriva proljeća naša.

Mirjana Jezildžić